Vladimir Dukljanski je bio knez i vladar Duklje (od XI veke- Zeta). Poznat je kao dobar vladar, blage naravi, pravičan, mudar i poštovan ne samo od svojih podanika već i od neprijatelja. Njegova ljubav sa Kosarom, ćerkom cara Samuila opjevana je kao jedna od najlepših ljubavnih priča. Vladimir je na prevaru ubijen, odsječena mu je glava od strane Samuilovih nasljedenika. Njegov uzvišeni lik podignut je na nebo među svece poštovan od strane i pravoslavaca i katolika i muslimana.


Ovaj sveti i slavni Car i divni mučenik, Jovan Vladimir, izraste od blagočestivog i carskog korijena, zacari se u gradu Albi i vladaše svom Ilirijom i Dalmacijom. Bješe mu đed Hvalimir, koji rodi tri sina: Petrislava, Dragimira i Miroslava. Petrislav primi na upravu Zetu, Dragomir Trebinje i Hlevnu, a Miroslav Podgorje. Pa pošto skonča Hvalimir, a Miroslav osta bezčadan, to i država ovoga pade u vlast Petrislavu. Petrislav imaše za nasljednika sina, ovoga blaženog Vladimira. A Vladimir od junosti bi ispunjen darovanjima duhovnim - bi krotak, smiren, ćutljiv, bogobojazan i čist životom, prezirući sve privlačnosti zemlje i revnujući za sve uzvišeno. U svemu rasudivaše mudro, i mudro vladaše podanicima svojim, zbog čega ljubljen bi od sviju.


U to vreme opolci se ratom Samuil kralj Bolgarski sa mnogom vojskom na državu ovoga blaženog. A on štedeći krv čovječju ukloni se sa svojima u planine, i tu bješe držan Samuilom u opsadi nemalo vremena, na mjestu zvanom Kosogor. Bjehu tu zmije jedovite, te golemu muku nanošahu vojsci. Sveti Vladimir se pomoli Bogu i prestaše nadalje ujedati, i od tada do sada nikoga ne ujedaju. A Samuil ne mogući silom uhvatiti Vladimira, umisli prevarom, pa ga pozva na vjeru. Budući nezlobiv Vladimir primi vjeru od vjerolomnika i dade mu se u ruke, a on ga posla u svoj prestolni grad na zatočenje, i poplijeni i popali sve ilirske strane: Dubrovnik, Kotor, Bosnu i Rašku. Pa se s plijenom povrati doma.


A imaše ovaj Samuil kćer po imenu Kosara; ona pak imaše veliko milosrđe ka niščim i sužnim, i često obhodaše tamnice i blažaše suzne. Pa vidjevši Vladimira, rascvjela mladošcu, blagoobrazna i blagorazumna, zaljubi ga srcem. On pak prebivaše u postu i molitvi. Ali jedne noći javi se njemu angel Gospodnji, i predskaza mu skoro oslobođenje od sužanstva a malo potom i mučeničku smrt. U tom Kosara zaprosi u oca svoga, da bi joj on dao ovoga roba za muža. Ne mogaše otac otkazati kćeri svojoj; izvede dakle Vladimira iz tamnice, i dade mu Kosaru za ženu, i svu mu državu povrati, i isprati ga s čašću i s mnogim darovima. I Vladimir prispje domu svome, sa suprugom svojom, i bi dočekan od svojih s radošću. Pa usavjetova ženu svoju da drže djevstvo, pošto su djevstvenici, reče, slični angelima. Ona se povinova, te življahu u cjelomudrenosti i u svakoj dobrodetelji.


U to vreme samodržac grčki Vasilije porfirorodni izide sa mnogom vojskom na cara bolgarskog, pa pošto porazi Vasilije voinstvo bolgarsko, dođe čak do Ohrida. A Samuil umre od pečali. Poslije njega primi vladu sin njegov Radomir, no poslije jedne godine ovaj bi ubijen od Vladislava, dvojurodnog brata svoga po materi, a po nagovoru cara Vasilija.


I tako car Vasilije pokorivši sebi Bolgariju pođe s vojskom na države srpske, a sveti Vladimir sabra svoje vojinstvo i opre mu se krepko, te se imperator prazan povrati domu svome.


Izađe jednom sveti Vladimir u dubravu blizu grada, sa tri boljara, i vidje orla unutra u šumi kako kruži, a na pleći mu sjajan krst blistaše, koga orao položi na zemlju i posta nevidljiv. Oni sidjoše s konja i pokloniše se Hristu, na Krstu raspetom, a sveti Vladimir naredi da se na tom mestu crkva postroji, i dade prilog mnog, i položi u crkvu onaj časni krst, te tu hodaše i po danu i po noći na molitvu i svenoćna bdjenja. Još razumije, da se približi vreme da primi vijenac mučenički, za kim on i sam žudaše.


A Vladislav bratoubica, imajući zavist protiv svetoga i budući nagovoren od imperatora da obmanom ubije svetoga, pozva k sebi Vladimira kao tobož da besjede o narodnim poslovima. Vladimir posumnja i ne ode. No lšteć mu posla episkopa zaklevši se svetim jevanđeljem i časnim krstom. A Kosara ne htje pustiti muža svoga, no ona najprije ode da besjedi s bratom svojim. Kao drugi Juda on je obmanu cjelovanjem i slatkim riječima, te ona povjerova ubici. Vrati se Kosara u prijestonicu i posla muža ka ubici ne mogući poznati noža medom pomazana. Kad Vladislav vidje Vladimira gdje mu dolazi, ustremi se na nj i udari ga mačem, ali mu ne može nahuditi. Ne ustraši se Vladimir no reče: hoćeš da me ubiješ, brate, ali ne možeš! Pa istrgnuv svoj mač dade mu govoreći: uzmi i ubij me, gotov sam na smrt kao Isak i Avelj. A Vladislav, pomračen umom, uze mač i obezglavi ga. Svetitelj pak uze glavu svoju rukama svojim, pa usjede na konja i odjuri k pomenutoj crkvi gde je vidio orla s krstom pojeći: zaradovah se kad mi rekoše: hajdmo u dom Gospodnji! Kad stiže crkvi konj stade, svetitelj odjaha pa reče: u ruke tvoje, Gospode, predajem duh moj! A ubica se posrami i ustraši od takvog preslavnog čuda, pa pobeže sa svojima. I tako blaženi Vladimir primi vijenac mučenički i promijeni carstvo zemaljsko za nebesko, hiljadu i petnaeste godine, mjeseca maja 22.


A Kosara, supruga njegova, pogrebe tijelo blaženog u rečenoj crkvi, s arhijerejima i svim klirom i sinklitom sa svakim blagoljepijem. I zbog iskrene ljubavi, koju imaše prema svetome suprugu svom, zatvori se tu pri crkvi i proživje neishodno i bogougodno sve dane svoga života u postu i molitvi.


A Vladislav ubica nadaše se održati u miru i pokoju carstvo bolgarsko, i još k ovom prisajediniti i srpsko, te dođe s vojskom pod Drač i opsjede ga s tvrdim pouzdanjem. No jednom kad on sam pod svojim šatorom večeraše, a to iznenadno ugleda Vladimira ustremljena (s mačem) da mu glavu odrubi. A on preplašen povika stražare u pomoć, i u prisustvu ovih bi poražen nevidljivom rukom, i izverze svoju grešnu dušu, slično Irodu Agripi. Tako skonča krvopija hiljadu i sedamnaeste godine. A vojska mu ustrašena pobježe natrag. I tako grabeći tuđe liši se i svoga, a još uz to i života privremenog i vječnog.
Sveti Vladimir ispusti tada miro od svetih moštiju i iscijeli mnoge stradalnike od različnih neduga, i do sada tvori čudesa neizbrojna, i ukroćava svirepo agarjansko neistovstvo. Neka bi njegovim svetim molitvama preblagi Bog prizreo na ljude svoje i na dostojanje svoje, i učinio konac mučenjima, i izbavio nas od ljutih i zvjerskih agarjana. Da se slavi Bog u Trojici: Otac, Sin i Duh Sveti, Trojica jednobitna i nerazdjelna, u beskonačne vjekove. Amin.

I. Jastrebov
Krst kralja Vladimira


Znameniti krst, koji Mrkojevići nose na goru Rumiju, gdje je crkva Svete Trojice, darovan je bio kralju Vladimiru od kralja bugarskoga Vladislava, njegovog šuraka, na kome se ovaj zakleo, da mu neće biti nikakvog zla od njega. Pošto su se Krajinjani poturčili, Mrkojevići su oteli ovaj krst, što je ozlojedilo Krajinjane. Zbog toga dugo su oni radili da oduzmu od Mrkojevića krst kad su i ovi išli na Rumiju, i za to su svagda bili naoružani, ali im to nije ispalo za rukom, i prestali su sa svim ići na tu svetkovinu. A Mrkojevići su dugo odlazili na Rumiju sa ovim krstom, premda su se i oni poturčili. Sad pak slabo učestvuju s hrišćanima na ovoj svetkovini. Kako mu drago, prastari krst je sačuvan, i nahodi se kod Đure Ilića Androvića u selu Mikulićima. Koliko se štuje ovaj krst, može se suditi po ovome. Turci, kad ga dižu, zbore ovako: "Krst se diže, Bog se moli, Gospodi pomiluj!"

Čudnovato drvo

Po predanju crkva je sagrađena na onome mjestu u planini, gdje se sveti kralj često i dugo molio Bogu u vrijeme rata sa grčkim carem Vasilijem. Grčka vojska nalazila se krugom pod planinom a srpska povučena u planinu. Nesmijući da stupi u planinu grčka vojska najzad je morala begati u neredu. I tako blagodareći molitvi svetoga kralja bitka je za Srbe bila dobijena.


Kralj Vladimir se molio Bogu stojeći i klečeći pod jednim dubom. Do toga duba sagrađen je prvi hram svetome kralju. Dub je trajao po smrti kraljevoj još četiri stotine godina, i onda je pao pored zida crkvenoga. I tako prostrt po zemlji on i dan danas leži. Pet stotina godina tako leži na otvorenom prostoru. Ni žega ni kiša ni mraz nisu mogli učiniti da to drvo istruli i propadne. Kad je drvo palo, mnogi poklonici odsijecali su grane i nosili sobom kao spomen iz manastira i kao celebnu relikviju. No kad su grane sasjecene, stablo se više nije dalo nikako sjeći. I dan danas stablo leži položeno pored zida onako kako je i palo. Starješine manastira više puta podizali su krov nad tim stablom kao da ga zaštite od nepogoda. No svaki podignuti krov ubrzo je padao i
propadao, a drvo je ostajalo nepokretno i ničim neoštećeno.

Pojava krsta

Pobožni Vladimir vjerovao je više u silu Božju nego u silu ljudsku. Njegova vojska u sravnjenju sa grčkom vojskom bila je nesravnjeno manja. On nije, dakle, mogao imati nade, da ce moći pobediti Grke bez Božje sile, i pored najvećeg viteštva i svoga ličnoga i svojih vojnika. Njegova molitva je otuda imala puno smisla i opravdanja.


On se često - naročito po noćnoj tišini - udaljavao od svoje vojske, dolazio pod onaj dub, i tu se usrdno Bogu molio. Jedanput tako kada je on stajao na molitvi pojavi se pred njim jedan orao kome se na glavi blistao krst. Pojavu krsta sveti kralj je protumacio kao radosnu poruku neba, da će pobediti. I velikom caru Konstantinu se nekada tako bio javio krst kao znak i predskazanje pobjede. I kao što je nekada car Konstantin silom krsta pobedio Maksencija, tako je i kralj Vladimir silom krsta pobedio Vasilija, neprijatelja svoga naroda.

Konjanik bez glave

Tolika je sila pravde, da kad ljudi misle da su joj glavu posjekli, ona se tek onda pokazuje velika i čudotvorna. Po vjerovanju naroda u Albaniji i Macedoniji sveti kralj Vladimir je posječen na Cafa Sanu (na samoj sadašnjoj granici srpsko-albanskoj) u jednoj crkvi, koja se danas nalazi u razvalinama. Kad je sveti i pravedni kralj posječen, on je skočio, uzeo svoju mrtvu glavu u ruke, usjeo na konja i odjurio poput Elbasana. Narod iz Elbasana sa mitropolitom i sveštenstvom izašao mu je u susret do blizu onoga mesta gdje je sada manastir svetiteljev. Kad je konj stigao pred gomilu naroda, klekne pred mitropolitom, i tijelo se kraljevo spusti na zemlju. Plačući i ridajući narod je sa sveštenstvom uzeo tijelo sa glavom i digao uz brdo do onoga znamenitoga duba, pod kojim se negda sveti kralj Bogu molio. Tu ga sahrane. Na njegovom grobu ubrzo se desilo tako mnogo čudesnih iscjeljenja bolnih, da je on kroz vrlo kratko vrijeme od strane crkve bio proglašen za sveca, mada ga je narod i za života mu smatrao za svetog čovjeka.

Crkva sv. Atanasija i selo Vladimirovo

Više stanice Botun, na pruzi Ohrid Kičevo, nalazi se selo Pesočani, a poviše Pesočana ruševine jedne crkve, za koju narod veli, da je zadužbina kralja Vladimira. Crkva je posvećena svetom Atanasiju. Svake godine uoči dana svetoga kralja (21. maja/3. juna) sabira se narod iz okoline kod te porušene crkve, pali svijece po zidinama crkve i moli se svetome kralju. U blizini te svetinje teče jedna rječica. Kažu ljudi, da ta rječica uvijek te noći nadođe i napuni se ribom. Poslije molitve poklonici idu na tu vodu i love ribu. Nedaleko od Pesočana nalazi se mjesto zvano Vladimirovo, ili - kako narod to proiznosi - Vladimiro. Opet se vjeruje, da je tu rođen kralj Vladimir, i da mu je tu bio dvor.

Cafa San

Na sadašnjoj zapadnoj granici izmedu Srbije i Albanije, na putu Struga Elbasan (via Ignatia) nalazi se brdo zvano Cafa San. Na tome brdu, kraj druma, nalazi se jedna stara poluporušena crkva. Narod u Albaniji tvrdo vjeruje, da je na tom brdu i u toj crkvi posječen kralj Vladimir. U toj crkvi se više ne služi; no ko god svrati crkvi da zapali svijeću, taj je pali svetome kralju. I same albanske riječi Cafa San znače Sveta Glava (ili, po redu riječi: Glava Sveta. To je po narodnom izgovoru. U čistijem albanskom jeziku pak Cafa Šejtit - Svečeva Glava). Veli se, da pošto je Vladimir tu bio posječen, tijelo mu je odmah bilo prenijeto drumom za Elbasan u manastir svete Bogorodice, u kome i danas leži. Prema najstarijem pisanom dokumentu pak Vladimir je posječen u jednoj crkvi u Prespi.

logo expeditio EXPEDITIO je nevladina organizacija čija je misija podsticanje održivog prostornog razvoja u Crnoj Gori i regionu Jugoistočne Evrope kroz djelovanje u oblasti održive arhitekture, kulturnog nasljeđa, planiranja prostora, kao i kroz aktivnosti koje doprinose ukupnom razvoju civilnog društva. EXPEDITIO je osnovan 1997. godine.

Publikacije

 
 

Expeditio portfolio

Reference EXPEDITIO issuu res

Ovdje pogledajte Expeditio reference

Izdvajamo projekte

Baština-pokretač razvoja
Projekat prekogranične saradnje između Hrvatske i Crnoj Gore

Eclectis
Osnaživanje građana/ki kroz kreativne akcije u javnim prostorima

SOSTENUTO
Razmišljanje o kulturi kao faktoru ekonomskog i socijalnog razvoja

Gradski trgovi 
Oživljavanje gradskih trgova u balkanskim gradovima - Tirana, Skoplje, Kotor
Rod i prostor
Integrisanje principa rodne ravnopravnosti u planiranje prostora Crne Gore
Palate Boke Kotorske
Palate na teritorijama opština Kotor, Tivat i Herceg Novi

EXP publikacije1

EXPEDITIO GALERIJA1

KOTOR BANER

KOTOR YOUTUBE

odrziva skolal BANER

Film parking day

ozivljavanje1

ABECEDA NEZAVISNE

act banercic

Pratite nas

facebook twitter

Nemojte nikada sumnjati da mala grupa mislećih i posvećenih ljudi može promijeniti svijet. Zapravo, samo tako je oduvijek i bilo.
Margaret Mead, antropološkinja

Nema događanja

Messenger Codes make it easy to start conversations with our FB Page. To get in touch, simply scan a code using the Messenger app.

messenger code 184411208424347

Preporučujemo

obecana zemlja1

press clipping banner

kotor festival