U Domu kulture „Ilija Marković” u Gornjoj Lastvi organizovan je događaj naslovljen„Baština u loncu”, kojim je završena višemjesečna kampanja „Dani pejžaža”, jedna od aktivnosti u okviru IPA projekta prekogranične saradnje Crne Gore i Hrvatske- “Baština pokretač razvoja”.
Kao i ostali događaji u okviru kampanje, i ovaj je bio okrenut najširoj javnosti, s namjerom da se konkretnim iskustvima u pejzažu Vrmca skrene pažnja na njegove izuzetne vrijednosti i potencijale. Ovom prilikom, uz pomoć poznatog bokeljskog kulinarskog znalca Maša Čekića i aktivistinja popularnog „Žučenica festa“, prisjetili smo se bogate kulinarske baštine Boke Kotorske i Vrmca. Na bogatoj trpezi našla su se jela pripremljena od samoniklog bilja našeg podneblja, kao i od povrtlarskih kultura koje su se nekad uzgajale na Vrmcu. Kuhari su se pobrinuli da pripreme neka gotovo zaboravljena jela, kao i delicije od sastojaka koji su nekada prehranjivali stanovništvo ovog područja, a danas, uz malo mašte, našu gastro kulturu mogu predstaviti i najzahtjevnijim gostima.
Jelovnik „Sedam dana u vrmačkim selima”, kao podsjetnik na stara vremena i gastronomska umijeća predaka, osmislio je i dao mu naziv novinar, publicista i kulinar Mašo Čekić, a u pripremi jela su mu pomogle članice „Organizacije žena Tivat” na čelu sa Vesnom Ucović i Vesnom Petković. Pedesetak Bokelja i gostiju uživalo je u slanoj ribi, pršutu i siru sa travama ubranim na Vrmcu, zelju sa slaninom, pašta-fažoli, pašti na pamidore, barivu od slanutka, jelima od šparoga i žučenice, čorvi od koprive, brodetu od sušene hobotnice, kao i raznim vrstama kruha. Posebnu pažnju Čekić je skrenuo na ražani kruh sa kimom, koji se u Boki ne priprema već više od 50 godina.
„Bila mi je namjera da se podsjetimo nekih jela, koja se mogu prilagoditi savremenim ukusima i domaćeg stanovništva i turista. Jelovnici u Boki Kotorskoj se moraju promijeniti, jer je nedopustivo da se u 60 odsto restorana ne može naći bokeljsko, primorsko ili crnogorsko jelo. Tako se ne može pričati o turizmu”, kategoričan je bio Čekić, ukazujući da je upravo okretanje kulinarskoj baštini dobitna karta u kreiranju prepoznatljive turističke destinacije.
„Naši stari su govorili da se maslini treba pokloniti kada se prođe pored nje, a ja tome dodajem i slani grah, slanutak ili leblebiju, koji je odgojio generacije. Bez slanutka ne bi bilo današnjeg pokoljenja. Pšenica i kukuruz su došli mnogo kasnije na ovaj prostor, krtola je zasađena tek 1819. godine, a slanutku, toj čarobnoj biljci, dugujemo trajanje. Naši stari su od njega pravili brašno i kruh, a zašto mi ne bismo mogli praviti običnu salatu, pa je ponuditi turistima uz bečku šniclu”, zapitao se Čekić.
Kantun od slatkoga, ili, kako ga je Čekić ovom prilikom nazvao- slatko ćoše, krasila je korpa sa agrumima, kakama i suhim voćem, okružena pijatima sa slatkarijama naših baka- pincom, mramornim kolačem, patišpanjem i nezaobilaznim priganicama, ovoga puta posnim s obzirom na trajanje božićnog posta. Kafu je zamijenio napitak od cikorije ili žučenice, od koje je pripremljen i čaj.
Šarena trpeza, nasmijana lica zadovoljnih posjetilaca, ćakula o receptima, sve nas je to učvrstilo u vjeri da smo postigli svoj cilj- još jednom ukazavši da ne trebamo smišljati ništa novo, samo se okrenuti prošlosti i pronaći joj put do sadašnjeg vremena, posebno kada govorimo o razvoju turizma posebnih interesa, kakav je gastro turizam.
Zanimljiva je i igra riječi u ovom slučaju. Danas baštinom nazivamo svekoliko nasljeđe nekog prostora, prirodno i kulturno, a u njega ubrajamo i kulturni pejzaž, kao svekoliko svjedočanstvo djelovanja ljudi u nekom prostoru kroz vrijeme. Na bokeljskom dijalektu, baštinaje bašta, kojoj je potrebna stalna briga i trud kako bi davala plodove.
