NEŠTO DONESI, NEŠTO PONESI
Kad sunce izađe iza jednog od brda:
Probudi se, nešto se dešava.
Kad krene na svoj put iznad Boke:
Popakuj krpice života svoga
I budi dio koji nešto rješava.
Dok automobili lete ko stršljeni
traže gdje da se spuste,
Parkiraj svoje cijenjeno...eee...sjedište,
Sjedi uz one koji isto misle
I druži se uz razmjenu krpica-sjećajnica.
Svijet je ovaj postao divalj kao moja rima:sve bi se reklo:evo, saće, a ono –cvrc. Neeema riiime. Ništa se ne slaže! Ponekad se složi dešava i rješava, pa kad se nešto desi, onda se nešto i riješi. Ili obrnuto:
I tvoja se sudbina rješava:
Probudi se, nešto se dešava.
Expeditio organizovao, Sove se priključile; donijele krpice, lutkice, ukraščiće i vedra lica, ponijele još malo više vedrine sa sobom.
A što ne napisaste nešto?!
Nema sličica na fejsu, nema rime, a bome ne bi bilo ni ove....eee....pjesme, da vedrina tog dana nije doletjela do mene (bez pauze na Zlatiboru). I zainat svima onima koji ćute i snebivaju se, ja bi da ve još jednom pozdravim, jer smajliz iz nejčural pajnkila!
Marija Jevtić
